Uz sve urede, teretane, firme i apartmane koje čistimo svakodnevno, najviše toga ipak ostane u meni nakon onih običnih stanova i kuća u kojima ljudi stvarno žive.

Ovo je o onim domovima u kojima dišeš, jecaš, spavaš s jednim okom otvorenim i pereš suđe jer nitko drugi neće. Gdje su igračke na podu, prazne šalice na noćnom ormariću i umor koji se ne da usisati.
Ovo je o ženama (i ponekom muškarcu) koji nas zovu kad više ne mogu.

Vidim sve.
Vidim nered.
Vidim umor.
Vidim žene koje se ispričavaju jer u sudoperu stoji par tanjura.
I muškarce koji “ne znaju gdje se drže krpe” jer su, eto, cijeli život imali mamu, a sad imaju ženu, pa nikad nisu morali razmišljati o tome.

Vidim i one stanove koji blistaju.
U njima najčešće nema ničeg osim tišine.
Ni djece, ni smijeha, ni života. Samo tišina i tri ista jastuka iz Zara Home-a.
Nekima je najvažnije da sve izgleda savršeno, makar sve drugo otišlo kvragu.

A vi, iscrpljene žene, vi koje radite, dojite, kuhate, brišete dupe i pod istovremeno, vi se još i sramite što niste sve sredile na vrijeme?

Zašto?
Zato jer smo svi odlučili da žena vrijedi onoliko koliko se sve sjaji oko nje, a to koliko je sređena iznutra, koga briga, važno da je kupaonica čista.

Više bi nam se trebalo gaditi društvo koje nas tjera da se ispričavamo zbog nereda, nego naš nered.
Prašinu svatko može obrisati. Krivnju koju ti uvale jer ne stižeš sve? To ni Domestos ne pere.

Ne moraš biti sve.
Ne moraš sve znat.
Ne moraš sama.

Ako vam treba pomoć oko čišćenja…zovite nekog’…oko vas je moooooore servisa, žena koje čiste na crno, velikih firmi, malih firmi…zamolite susjedu, frendicu…
Ne zato jer ste nesposobni.
Nego zato jer si čovjek, a čovjek nije stvoren da svaki dan guli kamenac s tuš kabine i pritom bude happy.

Srednji prst svijetu koji vam je rekao da ne vrijedite ako vam se vidi mrlja na stolu.